Razgovarali u Osaki 26. kolovoza 2010.
Načini interpretacije lokalnih specifičnosti u univerzalno prepoznatljive prostore odlika je izuzetne arhitekture iz kojih možemo učiti o drugim kulturama, ali i u nju upisivati i projicirati vlastita značenja i osjećaje. Takva arhitektura nije distancirana ili isključiva, ona je prije mjesto susreta i prepoznavanja. Iz jedne općenitije, današnje perspektive svaka dobra arhitektura je i kritička i regionalna, odnosno definirana mjestom i uvjetima njenog nastanka. Ako postoji nešto ‘tradicionalno’ u svim Andovim gradnjama, onda bi to moglo biti evidentno nastojanje da se određeni zadatak ili predmet u cjelini odradi uz veliko poštovanje prema samom činu stvaranja, okolišu, materijalu i zadatku – što je ponovno i ‘japanska’ i univerzalna vrijednost.
ORIS: Od samog početka vaš je rad iznimno dosljedan. U projektu za kuću u nizu, u gradskom području Sumiyoshi-Osaka (Kuća urbane gerile), pokazali ste vrlo jasne i precizne temelje svojeg pristupa arhitekturi, koji ste zatim postupno razvijali u novim projektima. Tada ste napisali svoj prvi esej ‘Kuća urbane gerile’, koji je bio i svojevrstan manifest. Molim vas, recite mi nešto o idejama koje ste tada razradili.
Tadao Ando: Radim već četrdeset godina. U početku nisam uopće imao posla. Prije nego što sam osnovao svoj ured, samostalno sam učio arhitekturu. Bilo je važno da jasno znam kakve zgrade želim projektirati i kako da predstavim svoje prijedloge. Kuća urbane gerile je prijedlog za jedan mogući način života. Budući da tada nisam imao posla, razrađivao sam vlastiti način da predstavim svoje ideje o tome kakav bi trebao biti život u urbanu okolišu. Mogu govoriti samo o japanskim arhitektima, jer nisam stručnjak za zapadnjačke običaje, ali smatra se normalnim nešto poduzeti tek nakon što se arhitektu obrati klijent. Ja radim suprotno. Trudim se pristupiti društvu sa svojim idejama, donijeti svoj prijedlog i pitati ih: ‘Ne biste li možda izgradili ovako nešto?’ Izgradnja Central Parka u New Yorku i Hausmannova obnova Pariza počeli su u isto vrijeme, nakon 1850. godine. Arhitekti su govorili da urbanistički plan grada mora sadržavati zelenilo i kulturu da bi ljudi živjeli život bogat kulturom. Kad sam osnovao svoj ured, obratio sam se gradskoj upravi Osake s prijedlogom za razvitak grada. Rekao sam im da Osaku treba graditi kao mjesto gdje se isprepliću zelenilo, poslovne i stambene zgrade, ali moji prijedlozi nisu prihvaćeni. Kako je rekao Aldo van Eyck, grad je velika kuća, a kuća je mali grad. U taj kontekst može se smjestiti moj prijedlog za Kuću urbane gerile. U toj će kući živjeti neka obitelj. Budući da se obitelj sastoji od ljudskih bića, taj će okoliš njima poslužiti kao grad. Na temelju tog koncepta sastavio sam neke prijedloge i uključio tu zamisao u svoj urbanizam i projektiranje kuća.