Razgovarali u Osaki 26. kolovoza 2010.

Načini in­ter­pre­tacije lokalnih spe­ci­fičnosti u univerzalno pre­poz­nat­ljive prostore odlika je izu­zetne arhitekture iz kojih mo­žemo učiti o drugim kul­turama, ali i u nju upisivati i pro­jicirati vlastita značenja i osjećaje. Takva arhitektura nije distancirana ili isključiva, ona je prije mjesto susreta i prepoznavanja. Iz jedne opće­nitije, današnje perspektive sva­ka dobra arhi­tektura je i kritička i re­gionalna, odnosno defi­nirana mjestom i uvje­tima njenog nas­tanka. Ako postoji nešto ‘tradicionalno’ u svim Andovim grad­njama, onda bi to moglo biti evidentno nas­tojanje da se odre­đeni zadatak ili predmet u cjelini odradi uz veliko poš­to­va­nje prema samom činu stvaranja, okolišu, materijalu i za­datku – što je ponovno i ‘japanska’ i univerzalna vrijednost.

ORIS: Od samog početka vaš je rad iznimno dosljedan. U projektu za kuću u nizu, u gradskom području Sumiyoshi-Osaka (Kuća urbane gerile), pokazali ste vrlo jasne i precizne temelje svojeg pristupa arhitekturi, koji ste zatim postupno razvijali u novim projektima. Tada ste napisali svoj prvi esej ‘Kuća urbane gerile’, koji je bio i svojevrstan manifest. Molim vas, recite mi nešto o idejama koje ste tada razradili.

Tadao Ando: Radim već četrdeset godina. U početku nisam uopće imao posla. Prije nego što sam osnovao svoj ured, sa­mostalno sam učio arhitekturu. Bilo je važno da jasno znam kakve zgra­de želim projektirati i kako da predstavim svoje prijedloge. Kuća urbane gerile je prijedlog za jedan mogući način života. Budući da tada nisam imao posla, razrađivao sam vlastiti način da predstavim svoje ideje o tome kakav bi trebao biti život u urbanu okolišu. Mogu govoriti samo o japanskim arhitektima, jer nisam stručnjak za zapadnjačke običaje, ali smatra se nor­malnim nešto poduzeti tek nakon što se arhitektu obrati klijent. Ja radim suprotno. Trudim se pristupiti društvu sa svojim idejama, donijeti svoj prijedlog i pitati ih: ‘Ne biste li možda izgradili ovako nešto?’ Izgradnja Central Parka u New Yorku i Hausmannova obnova Pariza počeli su u isto vrijeme, nakon 1850. godine. Arhitekti su govorili da urbanistički plan grada mora sadržavati zelenilo i kulturu da bi ljudi živjeli život bogat kulturom. Kad sam osnovao svoj ured, obratio sam se gradskoj upravi Osake s prijedlogom za razvitak grada. Rekao sam im da Osaku treba graditi kao mjesto gdje se isprepliću zelenilo, poslovne i stambene zgrade, ali moji prijedlozi nisu prihvaćeni. Kako je rekao Aldo van Eyck, grad je velika kuća, a kuća je mali grad. U taj kontekst može se smjestiti moj prijedlog za Kuću urbane gerile. U toj će kući živjeti neka obitelj. Budući da se obitelj sastoji od ljudskih bića, taj će okoliš njima poslužiti kao grad. Na temelju tog koncepta sastavio sam neke prijedloge i uključio tu zamisao u svoj urbanizam i projektiranje kuća.